Hrvatske legende

Hrvatsko Zagorje

Hrvatsko zagorje je kulturno-povijesna hrvatska regija i zasebna prirodno-geografska cjelina u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske, od Zagreba je odvojeno Medvednicom, odakle mu i naziv – „za gorom“. To je pretežno brežuljkast kraj izmeđuMaceljskog gorja, Medvednice i rijeke Sutle, čijim se središnjim dijelom, u smjeru zapad-istok, pruža gorski niz Strahinčica-Ivančica koji dijeli Zagorje na dva dijela – sjeverno i južno. Sjeverno Zagorje, u porječju gornjeg i srednjeg toka Bednje, gravitira Varaždinu (dio je Varaždinske županije), a južno, u porječju Krapine i uz Sutlu, (Krapinsko-zagorska županija). Sa zapadne strane se na Zagorje preko rijeke Sutle/Sotle nadovezuje Slovenska Štajerska, odnosno područja Obsotelja i Kozjanskega, dok je Maceljsko gorje na sjeveru ujedno granica između Zagorja i Slovenskih Haloza.

Najstariji tragovi naseljenosti u Zagorju potječu još iz Paleolitika. Kod Krapine su 1897. Pronađeni ostaci tzv. „krapinskog pračovjeka“ iz starijeg kamenog doba. Riječ je o staništu neandertalaca koje je, sudeći prema antropološkim analizama, naseljavalo nekoliko desetaka individua, Osim Hušnjakovog, neka od ostalih špiljskih arheoloških nalazišta su: špilja Vindija, Osinec jama, Votla peć, Škedenj, Bračkova pećina, Šincekova špilja i Velika pećina. Ostaci neandertalaca su zasad otkriveni još u špilji Vindiji, iako su u nekim drugim spomenutim špiljama dosad otkrivene kamene rukotvorine koje se pripisuju neandertalcima. Diljem Zagorja poznati su slučajni nalazi glačanih kamenih sjekira koje potječu iz mlađeg kamenog doba odn. neolitika ili iz bakrenog doba odn. eneolitika. Jedno od prapovijesnih naselja iz spomenutog razdoblja prapovijesti je i Strugača kod Bedekovčine. Ipak, najveći broj arheoloških nalazišta iz razdoblja prapovijesti potječe iz vremena brončanog i starijeg željeznog doba, odn. između 2500. i 500. g. pr. Kr., a karakteriziraju ga uglavnom visinska naselja (Lobor, Bojačno, Risvica, Miljana, Krapinske Toplice, Stubičke Toplice itd.). Danas se najveći broj arheoloških nalaza iz razdoblja prapovijesti s područja Zagorja čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Na naseljenost u kasnijim razdobljima, poput antike upućuju razmjerno brojna arheološka nalazišta (npr. Rimske Aquae Iasae, današnje Varaždinske Toplice). Kontinuirana naseljenostzapočela je od kraja XII. stoljeća podizanjem utvrđenih gradova (Krapina, Oštrc, Belecgrad, Loborgrad itd.) na strmijim i zaštičenijim lokalitetima u podnožju Ivančice i drugih gora. Uz blizinu burgova su se vezala i srednjovjekovna naselja pa je težište naseljenosti u to doba bilo u višoj zoni, na dodiru gora i prigorja. Od kraja XV. naseljavala se niža, prigorska zona, do tada uglavnom prekrivena šumama, koja je prirodno najpovoljnija za naseljavanje. Zagorje je zbog udaljenosti od ratnih zbivanja i relativne sigurnosti bilo imigracijski prostor u koji je doselilo brojno stanovništvo iz nesigurnih graničnih hrvatskih krajeva prema Osmanlijskom Carstvu, predvođeno plemstvom, koje diljem Zagorja gradi brojne dvorce. Formirala su se brojna mala raštrkana naselja, često sastavljena od zaselaka, dok su uz ceste i putove osnovana nizna naselja. Od druge polovice XIX. stoljeća jače su naseljene najniže, dolinske zone, na što je najviše utjecala izgradnja željezničke pruge Zaprešić – Varaždin 1886. Godine dolinom Krapine i njena odvojka od Zaboka prema Krapini dolinom Krapinčice, ali i drugih pruga. Dolinske su zone danas težište naseljenosti Zagorja i u njima se nalaze sva najvažnija zagorska naselja. Zbog guste naseljenosti i visokog prirodnog priraštaja, sredinom XIX. stoljeća, uslijed jakog cijepanja i usitnjavanja ionako malih posjeda, pojavila se agrarna prenaseljenost. Tada se Zagorje iz imigracijskog počelo pretvarati u emigracijski kraj. Stanovništvo se iseljavalo u Zagreb, ali i u druge krajeve Središnje i Istočne Hrvatske, ponajprije poljoprivredne. No sve do1948. godine, zbog visokog prirodnog priraštaja, unatoč emigraciji broj stanovnika se stalno povećavao (do maksimalnih 273 000). Nakon toga započelo je razdoblje izrazitog smanjivanja broja stanovnika, koje traje sve do danas. Ipak, Zagorje još uvijek pripada među najgušće naseljene hrvatske krajeve (oko 110 st./km2).